Kosovo (albanski Kosova; Republika Kosovo/Republika e Kosovës), država u jugoistočnoj Europi, između Srbije na sjeveru i istoku (duljina granice 352 km), Sjeverne Makedonije na jugu (159 km), Albanije na jugozapadu (112 km) i Crne Gore (79 km) na zapadu; obuhvaća 10 908 km².
Prirodna obilježja
Kosovo se geografski poistovjećuje s dvjema velikim kotlinama: Metohijskom (albanski Rrafshi i Dukagjinit, 350 do 450 m) na zapadu i Kosovskom (510 do 570 m) na sjeverozapadu i istoku, međusobno odvojenima niskim pobrđem Drenice. Okružene su planinskim masivima iznad 2000 m nadmorske visine, nastalima za alpske orogeneze; Prokletije (Đeravica, 2656 m; najviši vrh Kosova) i Mokra gora na zapadu, Kopaonik na sjeveru te Šar-planina (2640 m) na jugu. Kotline su populacijsko i gospodarsko središte zemlje.
Klima je umjereno kontinentalna sa stepskim obilježjima, a na visokoplaninskom obodu planinska. Srednja je siječanjska temperatura –1 do 2 °C, a srednja srpanjska 23 do 25 °C. Godišnja količina oborina od 500 do 800 mm (do 1300 mm u planinskome području). Gusta riječna mreža pripada crnomorskom, jadranskom i egejskom slijevu. Najdulje su rijeke Beli Drim (Drini i Bardhë, 175 km, od čega 111,5 km na Kosovu), Sitnica (110 km), Ibar (276 km; 85 km na Kosovu), Lepenac (75 km; 50 km na Kosovu), Erenik (38 km) i Nerodimka (29 km). Prirodna su jezera Gazivoda (11,9 km²; 9,1 km² na Kosovu), Radonić (5,96 km²), Batlava (3,27 km²), Badovac (2,57 km²) i dr.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2011. na Kosovu živi 1 739 825 st., odnosno 1 811 521 prema procjeni za 2014. godinu. Službeni popis nije proveden u općinama na sjeveru Kosova (Leposavić, Zvečan, Zubin Potok i Severna Kosovska Mitrovica) s većinskim srpskim stanovništvom (ukupno 40 196 st. prema procjeni 2011). Prosječna je gustoća naseljenosti 166 st./km², najveća u središnjem dijelu Kosova (općina Priština, 403 st./km² i Uroševac, 313 st./km²), a rjeđa prema rubnim, planinskim područjima (općina Zubin Potok, 19,8 st./km²). Stanovnici su uglavnom Albanci (92,9% st.), zatim Bošnjaci (1,6%, na jugozapadu Kosova), Srbi (1,5%, najviše oko Prizrena i na sjeveroistoku Kosova) i ostali (4,0%). Po vjeri su muslimani (95,6%), katolici (2,2%), pravoslavci (1,5%), ostali (0,7%). Porast stanovništva iznosi 0,6% (2007–12) i niži je od prirodnoga prirasta (1,02% ili 10,2‰, 2014), zbog iseljavanja. Natalitet iznosi 14,4‰, mortalitet 4,2‰, a mortalitet dojenčadi 8,2‰ (2014). U dobi je od 0 do 14 godina 28,2% st., u dobi od 15 do 64 godine 65,0% st., a u dobi od 65 i više godina 6,8% stanovništva (2011). Očekivano trajanje života iznosi 74,1 godinu za muškarce, odnosno 79,4 godina za žene (2011). Ekonomski je aktivno 500 251 st. ili 41,6%, od čega je nezaposleno 35,3% stanovništva (2014). U poljoprivredi i šumarstvu radi 2,6% zaposlenoga stanovništva, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 28,5%, a u uslužnim djelatnostima 68,8% (2014). Sveučilišta su u Peći (osnovano 1960), Prištini (1970) i Gnjilanima (2013); službeni su jezici albanski i srpski; nepismeno je 3,85% st. starijega od 10 godina (2011). Glavni je grad Priština (albanski Prishtina; 145 149 st., 2011; šire gradsko područje 207 062 st., 2014); ostali veći gradovi (2011): Prizren (Prizreni; 85 119 st.), Uroševac (Ferizaj; 42 628 st.), Peć (Peja i Pejë; 48 962 st.), Gnjilane (Gjilani; 54 239 st.), Đakovica (Gjakova i Gjakovë; 40 827 st.), Kosovska Mitrovica (Mitrovica i Mitrovicë; 33 904 st.), Vučitrn (Vushtrria; 27 272 st.), Podujevo (Podujeva, Podujevë i Besiana; 23 453 st.); u gradovima živi 38% st. (2011).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Kosovo je ostalo među najsiromašnijim europskim zemljama (neovisnost je proglašena 2008). Udjel siromašnoga stanovništva je 17,6% (2015), a stopa nezaposlenosti je 30,5% (2017). Započet je proces privatizacije koji je često problematičan, a sporan je i niz političko-ekonomskih pitanja sa Srbijom, koja Kosovu ne priznaje državnost. Gospodarstvo opterećuje i slabo razvijena infrastruktura, raširenost korupcije i dr. Sporazumu o slobodnoj trgovini srednjoeuropskih zemalja (CEFTA) Kosovo je pristupilo 2007., a 2015. s Europskom unijom potisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2017. bila je 7,1 milijardu USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 3880 USD. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (70,4%), slijede industrijski (17,7%) i poljoprivredni (11,9%). U industriji je vodeća proizvodnja sirovina i metala, a znatno je rudno bogatstvo, poglavito u rudničkome kompleksu Trepča (lignit, olovo, cink, nikal, magnezit, boksit i dr.); zalihe lignita su među najvećima u svijetu (2018. procjenjuju se na 14,7 milijarda tona), ali je njegova primjena u kosovskim termoelektranama ekološki problematična. Ostali su industrijski proizvodi uglavnom tekstil, koža, duhan, hrana i pića. U poljoprivredi uz stočarstvo prevladava uzgoj pšenice, kukuruza, krumpira i bobičastoga voća. Gospodarski su značajne doznake zaposlenih u inozemstvu (procjenjuju se na vrijednost od 17% BDP-a), te međunarodna pomoć (u vrijednosti od približno 10% BDP-a). Vrijednost izvoza 2017. bila je 428 milijuna USD, a uvoza 3,2 milijarde USD. Izvoze se uglavnom ruda i metali, koža te prehrambeni proizvodi, dok većinu uvoza čini gorivo, kemikalije, vozila, tehnička roba, industrijska oprema, hrana i odjeća. Prema udjelu u izvozu vodeći partneri su Albanija (16%), Indija (14%), Sjeverna Makedonija (12,1%) i Srbija (10%). Najveći dio uvoza odnosi se na Njemačku (12,4%), Srbiju (12,3%), Tursku (9,6%) i Kinu (9,1%). Veličina javnoga duga je 21,2% BDP-a (2017).
Promet
Kosovo je važno prometno čvorište. Najkraća i reljefno najprohodnija veza južnoga Jadrana i donjega Podunavlja vodi preko Kosova. Cestovna je mreža duga 2012 km (95% asfaltiranih cesta, 2015). U izgradnji je autocesta koja bi povezivala južnojadransku luku Drač (Albanija) preko Prizrena, Prištine i Niša s Beogradom i Solunom (paneuropski prometni koridor X); u 2013. dovršena je dionica od granice s Albanijom do Prištine (autocesta Ibrahim Rugova, 101 km). Duljina željezničke pruge iznosi 443 km, od čega su 103 km industrijske pruge. Međunarodna zračna luka je u Prištini.
Novac
Novčana jedinica Kosova je euro (€; EUR); 1 euro = 100 eurocenta
Povijest
Od II. tisućljeća pr. Kr. na području Kosova, dijela Makedonije i jugozapadne Srbije živjelo je ilirsko pleme Dardani. Njih su u I. st. pr. Kr. pokorili Rimljani. Dardanski je teritorij ušao u sastav rimske provincije Gornje Mezije (Moesia Superior), koja je od cara Dioklecijana (284–305) činila zasebnu provinciju Dardaniju. Od podjele Rimskoga Carstva 395. do kraja XII. st. područje Kosova bilo je u sastavu Bizantskoga Carstva te Bugarske i Samuilove države. U XI. st. na Kosovo su počeli prodirati Srbi iz Raške. Ono je tada postalo poprištem sukoba između Srbije i Bizantskoga Carstva.
God. 1170. Stefan Nemanja potukao je bizantsku vojsku i priključio Kosovo Srbiji. Od kraja XII. st. pa do pada pod osmansku vlast Kosovo je bilo značajno područje srpske srednjovjekovne države te raskrižje karavanskih putova na Balkanskome poluotoku. Neko je vrijeme Prizren bio prijestolnica srpskih vladara Dušana i Uroša, a u Peći je bilo sjedište patrijaršije Srpske pravoslavne crkve (1346–1457., 1557–1766). Od XII. st. na Kosovu je bilo razvijeno rudarstvo (rudnici olova i srebra u Trepči, olova i srebra pomiješana sa zlatom u Novome Brdu). Prihodi iz tih rudnika znatno su utjecali na gospodarski i društveni razvoj srpske srednjovjekovne države. U drugoj polovici XIV. st. bili su sve češći sukobi Srbije s Osmanskim Carstvom, kojega su postrojbe prodirale i na područje Kosova. God. 1389. ti su sukobi kulminirali bitkom na Kosovu polju (Gazimestanu) i raspadom srpske srednjovjekovne države na veći broj manjih država pod vlašću oligarha. Kosovo je ostalo u sastavu srpske države (despotovine) sve do 1455., kada je palo pod osmansku vlast. Osmansko osvojenje Kosova uzrokovalo je seobu srpskog i albanskog stanovništva prema zapadu i sjeveru te izbijanje ustanka pod Skenderbegom (1403–68).
Nakon pada srpske države Osmanlije su područje Kosova podijelili između Skadarskoga, Dukađinskoga, Prizrenskog i Vučitrnskoga sandžaka. S uspostavom osmanske vlasti započela je i sustavna islamizacija cijeloga područja, koja je trajala sve do XIX. st., a zahvatila je ponajprije staro plemstvo, pa gradsko i najposlije seosko pučanstvo. Islamizacija je bila jača kod Albanaca.
Nezadovoljstvo osmanskom vlašću uzrokovalo je na Kosovu mnogobrojne nemire, koji su najčešće izbijali tijekom ratova kršćanskih zemalja s Osmanskim Carstvom. Nakon osmanskog poraza pod Bečom (1683), na Kosovu je izbio veliki ustanak pod vodstvom P. Bogdanija. Ustanici su se 1689. pridružili austrijskoj vojsci, koja je preko Kosova napredovala prema Skoplju. Nakon poraza austrijske vojske kraj Kačanika 1690., ustanici su se, po predaji zajedno sa svojim obiteljima, pod vodstvom patrijarha Crnojevića povukli pred Osmanlijama u Vojvodinu. U srpskoj narodnoj predaji taj je događaj zabilježen kao »Velika seoba Srba«. U Austro-turskom ratu 1737–39. ponovno je izbio ustanak Srba protiv Osmanskoga Carstva, koji je također završio pobjedom Osmanlija i novom seobom srpskog stanovništva u Habsburšku Monarhiju. Modernizacija i centralizacija Osmanskoga Carstva u XIX. st. zahvatila je i Kosovo. God. 1864. bio je osnovan Kosovski vilajet, a 1867. Prizrenski vilajet s 4 sandžaka (prizrenski, skopski, debarski i niški), koji je 1877. bio ukinut i zamijenjen Kosovskim vilajetom sa sjedištem u Prištini, s istim sandžacima. Uspjesi Srbije u ratu protiv Osmanskoga Carstva 1877–78. doveli su do povlačenja Albanaca s područja Toplice, Niša i Leskovca i njihova naseljavanja na Kosovu. Iste je godine na skupštini u Prizrenu 300 predstavnika svih Albanaca osnovalo Prizrensku ligu, koja je tražila od Porte autonomiju za krajeve u kojima su živjeli Albanci i njihovo ujedinjenje u jedan vilajet. Kada je Porta odbila zahtjeve lige, izbio je ustanak (1879–81). Nakon niza manjih pobuna (1883., 1884., 1905., 1908., 1909–10), u svibnju 1912. izbio je novi ustanak, koji je zahvatio cijelo Kosovo te dio Albanije i Makedonije. Ustanici su zatražili albansku autonomiju, ali su njihovi zahtjevi bili odbijeni. Ubrzo nakon toga Kosovo je bilo zahvaćeno Prvim balkanskim ratom (1912), u kojem je srpska vojska zauzela Kosovo i Prizren te ih pripojila Srbiji, a crnogorska vojska zauzela je dio Metohije, Peć i Đakovicu i pripojila ih Crnoj Gori. U sastavu Srbije i Crne Gore Kosovo je bilo do 1915., kada je austrougarska vojska osvojila sjeverni dio, a bugarska vojska južni dio. Nakon I. svjetskog rata Kosovo je uključeno u novoosnovanu Kraljevinu SHS, koja je ondje provodila agrarnu reformu, likvidirajući velike posjede. Albansko stanovništvo nije imalo koristi od reforme jer su na zemlju oduzetu veleposjednicima bili naseljavani Srbi i Crnogorci. Njihovu je kolonizaciju pratila sustavna srbijanizacija uprave i školstva, što je dovelo do novih pobuna albanskog stanovništva i sustavne represije. U upravno-teritorijalnome smislu Kosovo je bilo u sastavu Zetske i manjim dijelom Moravske banovine. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 1941., Kosovo su okupirale talijanske, njemačke i bugarske postrojbe. Najveći je dio okupirala Italija i pripojila ga Albaniji. Na svojem dijelu Kosova Nijemci su osnovali Albanski nacionalni savez (Lidhja kombëtare shqiptare), predstavnik kojega je ujedno bio ministar u kvislinškoj vladi Srbije. Za razliku od njemačkog dijela, u upravi na bugarskom dijelu Kosova svi su službenici bili Bugari. Većina albanskog stanovništva pozdravila je promjene stvorene II. svjetskim ratom jer je bio prekinut dotadašnji srpski državni teror, pa ih je bilo teško pridobiti na stranu narodnooslobodilačkoga pokreta. Tomu je trebalo poslužiti osnivanje zasebnih partizanskih odreda te obećanje o nacionalnoj ravnopravnosti u novoj jugoslavenskoj državi. Na zasjedanju AVNOJ-a 1943. Kosovo je priznato kao zasebna pokrajina nove države. Uspjesi su bili neznatni, pa sve do povlačenja Nijemaca u studenome 1944. na Kosovu nije bilo slobodnoga teritorija. Borbe s domaćim snagama koje su pristajale uz Nijemce potrajale su sve do ožujka 1945.
Nastankom komunističke Jugoslavije, Kosovo je 1945. dobilo ograničenu autonomiju u sastavu republike Srbije (kao Autonomna Kosovsko-Metohijska Oblast; od 1963. AP Kosovo i Metohija). Povijesna opterećenost u srbijansko-albanskim odnosima, nacionalna i ideološka podvojenost, te revolucionarni postupci komunističke vlasti, otežavali su političku stabilizaciju. Održavana je politička prevlast Srba i Crnogoraca, unatoč njihovoj manjoj brojčanoj zastupljenosti. Nakon pogoršanja odnosa između Jugoslavije i Albanije (od 1948), na Kosovu je bila pojačana državna represija (1956. osuđen je veći broj kosovskih Albanaca na montiranom političko-sudskom procesu u Prizrenu). Polovicom 1960-ih, pod utjecajem staljinističkoga režima u Albaniji, na Kosovu su nastale radikalne ljevičarske skupine, koje su težile odcjepljenju od Srbije (Jugoslavije) i sjedinjenju Kosova s Albanijom. One su bile povod snaženju državne represije i novim suđenjima kosovskim Albancima (1964. među osuđenima je bio i Adem Demaçi, koji je postao jedan od poznatijih albanskih političkih zatvorenika). Nakon Brijunskog plenuma (1966) uslijedila je ograničena političko-ekonomska liberalizacija; 1968. Kosovo je dobilo veću autonomiju u sastavu Srbije, pa je preimenovano u Socijalističku AP Kosovo. Potkraj studenoga 1968. u Prištini su održani prosvjedi Albanaca na kojima je zahtijevan status republike za Kosovo; radikali su težili sjedinjenju s Albanijom, a protesti su se proširili i na etnički albanske dijelove zapadne Makedonije. God. 1971. i 1974. Kosovo je dobilo veće autonomne ovlasti, praktički na razini republike, što je izazvalo otpor u dijelu srbijanske političke javnosti. Od početka 1970-ih raste broj albanskih komunističkih kadrova u upravnim i dr. službama, što slabi srbijansku političku prevlast, ugroženu i demografskim promjenama kojima se postupno smanjivao udio Srba i Crnogoraca u kosovskom stanovništvu. Tijekom 1945–91. broj Srba i Crnogoraca na Kosovu bio je razmjerno stalan i kretao se od 200 000 do 260 000, a postotno je smanjivan s 27,5% (1948) na 14,9% (1981), te na 10,9% (1991). Visoku stopu nataliteta kosovskih Albanaca pratilo je i iseljivanje nealbanskog stanovništva (1961–81. s Kosova je otišlo oko 80 000 do 100 000 Srba i Crnogoraca). Razlozi njihova iseljivanja, učestalijeg od 1970-ih, različito su se tumačili. Na srpskoj strani naglašavaju se pritisci kosovskih Albanaca, dok albanska strana ističe ekonomske motive iseljivanja (1971–81. s Kosova se iselilo i oko 45 000 Albanaca). Iako je Kosovo bilo među najvećim proizvođačima olova i cinka u Europi (rudnik Trepča i dr.), te bogato drugim rudama, ostalo je ekonomski najzaostaliji dio Jugoslavije (1979. na Kosovu je BDP po stanovniku bio 795 USD, a na razini Jugoslavije 2635 USD). U uvjetima ekonomske i društvene nerazvijenosti te pogoršanih albansko-srbijanskih odnosa (tijekom 1970-ih nastavljena su politička suđenja pojedinim kosovskim Albancima) Kosovo su nakon smrti J. Broza-Tita (1980) potresali novi nemiri. U ožujku i travnju 1981. brojni su prosvjedi Albanaca (s više od 100 poginulih), pa je bilo uvedeno izvanredno stanje (zatvoreno je oko 7000 Albanaca). Pod srbijanskim pritiskom smjenjivani su albanski komunistički lideri (M. Bakalli i dr.), a u pokrajinsko vodstvo postavljani su novi kadrovi (Azem Vllasi i dr.). Porast albanskog nacionalizma potaknuo je političke podjele među kosovskim Albancima, te stvaranje nacionalističkoga pokreta kosovskih Srba (uz potporu dijela srbijanskoga vodstva 1986. organizirali su protualbanske prosvjede širom Srbije). Tijekom 1987–88., predstavljajući se zaštitnikom kosovskih Srba, vlast u Srbiji preuzeo je S. Milošević. Radi snaženja političkog utjecaja Srbije u jugoslavenskoj federaciji, pokušao je ograničiti autonomiju Kosova te smijeniti njegovo vodstvo. Tomu su se usprotivili kosovski Albanci nizom štrajkova i prosvjeda (1988–89). Početkom 1989. bilo je uvedeno izvanredno stanje (A. Vllasi je zatvoren), a pod srbijanskim političkim pritiskom u ožujku 1989. autonomija Kosova bila je znatno ograničena (u rujnu 1990. Srbija je vratila naziv AP Kosovo i Metohija). Uslijedila je diskriminacija Albanaca te njihov pasivni otpor. Politički utjecajan postao je Demokratski savez Kosova (albanski LDK), osnovan u prosincu 1989; Albanci su uspostavili paralelni sustav vlasti, svoje obrazovne, medicinske i druge društvene službe i ustanove koje Srbija nije priznavala. Polovicom 1990. albanski zastupnici napustili su pokrajinsku skupštinu, zahtijevajući izdvajanje Kosova iz Srbije i stvaranje republike u sastavu Jugoslavije; u Kačaniku su 7. IX. 1990. proglasili Republiku Kosovo, što je Srbija smatrala ilegalnim. S raspadom Jugoslavije, donijeli su Odluku o neovisnosti i suverenitetu Kosova (22. IX. 1991), te proglasili neovisnu Republiku Kosovo (19. X. 1991). U svibnju 1992. kosovski Albanci proveli su izbore na kojima je pobijedio LDK, a njegov vođa I. Rugova postao je predsjednik (zagovaralo se sporazumno rješavanje kosovskoga problema i nastojalo ga se internacionalizirati). Zahtjevi za radikalnijim otporom dolazili su iz dijela albanskog iseljeništva (1993. u zapadnoj Europi bilo je oko 360 000 kosovskih Albanaca). Srbijanska represija bila je nastavljena početkom 1990-ih uz povremene okršaje s pojedinim albanskim naoružanim skupinama. Od polovice 1990-ih sukobi su bili češći; nastala je Oslobodilačka vojska Kosova (albanski UÇK) koja je veće borbe sa srbijanskim snagama vodila u veljači i ožujku 1998 (vođa UÇK-a postao je Hashim Thaçi). Na izborima u ožujku 1998 (nepriznatima od Srbije) ponovno su pobijedili I. Rugova i LDK (održavanju izbora protivio se UÇK i neke druge albanske organizacije). Brojna ubojstva albanskih civila od strane srpskih snaga izazvala su međunarodne reakcije, pa su potkraj travnja 1998. Srbiji i Crnoj Gori (kao Saveznoj Republici Jugoslaviji – SRJ) bile nametnute ograničene sankcije. Do listopada 1998. s Kosova je izbjeglo oko 98 000 Albanaca, uz približno 200 000 raseljenih. Nakon neuspjela primirja, nametnutog uz pritisak SAD-a (u listopadu 1998), i srbijanskog odbijanja da Kosovu dopusti veću autonomiju (na pregovorima u veljači 1999. u Rambouilletu, kraj Pariza), NATO je 24. III. 1999., bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, počeo napade na vojne i strateške ciljeve u SRJ. Na Kosovu su srpske snage započele nove etničke progone i druge zločine nad albanskim stanovništvom; od ožujka do lipnja 1999. bilo je protjerano oko 860 000 Albanaca (navodi se i 1,5 milijuna prognanih), a broj ubijenih Albanaca, uglavnom civila, procjenjuje se od 5000 do 11 000. Sporazumom iz Kumanova od 9. VI. 1999., SRJ je pristala na povlačenja svojih snaga s Kosova, pa je NATO obustavio napade. Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je Rezoluciju 1244 (10. VI. 1999) kojom je uspostavljena privremena uprava UN-a na Kosovu te je ozakonjen ulazak snaga NATO-a; potvrđen je jugoslavenski suverenitet nad Kosovom te uspostava široke kosovske autonomije (uz osigurana prava manjina i dr.). Trupe NATO-a ušle su na Kosovo 12. VI. 1999 (iz BiH su došle i manje ruske snage); većina albanskih izbjeglica počela se vraćati, a otišlo je desetak tisuća kosovskih Srba. U prvim mjesecima uspostavljanja privremene uprave UN-a bili su česti albanski napadi na srpsku zajednicu (ubijeno je nekoliko stotina Srba). U rujnu 1999. započelo je raspuštanje UÇK-a, a tijekom 2000–01. albanska gerilja povremeno je djelovala u susjedstvu Kosova, na etnički albanskim dijelovima južne Srbije (na području Preševa, Medveđe i Bujanovca, koje zagovornici albanskog sjedinjenja nazivaju »Istočno Kosovo«). Pod upravom UN-a Kosovo je i gospodarski privremeno izuzeto iz SRJ; u rujnu 1999. kao službena valuta uvedena je njemačka marka, a od početka 2003. euro. UN-ov upravitelj za Kosovo donio je 15. V. 2001. ustavni okvir za privremenu samoupravu, a vlada Kosova uspostavljena je nakon parlamentarnih izbora održanih 17. XI. 2001. LDK ostaje vodeća stranka; utjecajne postaju i Demokratska stranka Kosova (PDK), pod vodstvom H. Thaçija, zatim koalicija srpskih stranaka Povratak i dr. Početkom ožujka 2002. za predsjednika Kosova izabran je I. Rugova. Nakon transformacije SRJ u zajednicu Srbije i Crne Gore (u ožujku 2003), albanske stranke nastavile su osporavati srbijansko vrhovništvo nad Kosovom. Veći napadi albanskih prosvjednika na kosovske Srbe bili su 17. i 18. III. 2004. Nakon Rugovine smrti predsjednik je bio Fatmir Sejdiu (2006–10). Neuspjeli pregovori o budućem statusu Kosova vođeni su 2005–07 (prijedlog posebnog izaslanika UN-a Martija Ahtisaarija podupirao je neovisnost koju je zagovarao SAD, dok joj se protivila Rusija). Nakon izborne pobjede PDK potkraj 2007. premijer je postao H. Thaçi (u siječnju 2008). Uz podršku SAD-a i većine zemalja EU-a proglašena je neovisnost (17. II. 2008), koju Srbija nije priznala. Srbi na sjevernom Kosovu (oko 58 000) odbijaju prihvatiti novu vlast i uz pomoć Srbije održavaju svoju upravu; napetosti su izražene posebno u etnički podijeljenoj Kosovskoj Mitrovici. Kosovsku sigurnost održavaju međunarodne snage (KFOR; oko 5500 vojnika) pod zapovjedništvom NATO-a. Pod pritiskom EU-a nastavljeni su pregovori Kosova i Srbije; do početka 2013. neovisnost Kosova priznalo je oko 90 država. Tijekom 2011–16. predsjednica je bila Atifete Jahjaga; od 2014. premijer je Isa Mustafa (vođa LDK od 2010). Sa Srbijom je u Bruxellesu dogovorena normalizacija odnosa (u travnju 2013), koja uključuje i stvaranje autonomne Zajednice srpskih općina na Kosovu (sporazum iz kolovoza 2015). U studenome 2015. neuspješan je pokušaj Kosova da se učlani u UNESCO; onemogućen je diplomatskim aktivnostima Srbije, koja se protivi i članstvu Kosova u UN-u (do kraja 2015. Kosovo je priznalo 111 država). Potkraj 2015. i početkom 2016. političku krizu stvara otpor oporbenih stranaka stvaranju Zajednice srpskih općina (prosvjede u Prištini predvodi nacionalistička stranka Samoodređenje, a njeni zastupnici više puta nasilno onemogućuju rad parlamenta). Od travnja 2016. predsjednik republike je H. Thaçi. Na izborima u lipnju 2017. s relativnom većinom glasova pobijedio je savez stranaka koje predvode nekadašnji vođe Oslobodilačke vojske Kosova; koalicijska vlada uspostavljena je u rujnu 2017. a premijer je postao Ramush Haradinaj, predsjednik stranke Alijansa za budućnost Kosova (u vladi sudjeluje i PDK, te predstavnici srpske manjine iz koalicije Srpska lista). Tijekom 2018. neuspješni su pregovori sa Srbijom koja je nastavila diplomatsko osporavanje kosovske državnosti; zbog načina provođenja pregovaračkoga procesa sa Srbijom došlo je do suprotstavljanja premijera Ramusha Haradinaja i predsjednika republike Hashima Thaçija. Odnosi sa Srbijom su se dodatno pogoršali u studenome 2018., kada je kosovska vlada povećala carine za srpske proizvode (i za one iz BiH). U srpnju 2019. premijer Haradinaj podnio je ostavku pod pritiskom međunarodne istrage o ratnim zločinima pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (u sukobima 1998–99). Na izvanrednim parlamentarnim izborima u listopadu 2019. relativnu zastupničku većinu osvojila je stranka Samoodređenje, a njen vođa Albin Kurti postao je premijer nakon višemjesečnih pregovora o stvaranju koalicijske vlade (predvodi je od veljače 2020. u suradnji s Demokratskim savezom Kosova i dr.). Nastavljena su stranačka sučeljavanja oko spornih pitanja državne politike (napose odnosa sa Srbijom i suđenja pripadnicima UÇK-a za ratne zločine), a pogoršanje odnosa s političkim predstavnicima SAD-a, uzrokovano stajalištima premijera Kurtija o navodnoj američkoj potpori podjeli Kosova (u okviru sporazuma sa Srbijom), vodilo je potkraj ožujka 2020. razlazu u vladajućoj koaliciji i padu vlade. Potom je predsjednik H. Thaçi odredio da mandatar nove vlade bude Avdulah Hoti (iz Demokratskoga saveza Kosova; 2014–17. bio je ministar financija, a početkom 2020. zamjenik premijera Kurtija), što je i provedeno početkom lipnja 2020 (nakon pozitivne odluke Ustavnoga suda). Izbor nove vlade i premijera nezakonitim smatra Kurtijeva stranka Samoodređenje (pozivajući se na kršenje ustava i izbornu pobjedu u listopadu 2018). Političku nestabilnost izazvalo je podizanje optužnica za ratne zločine protiv nekoliko čelnika Oslobodilačke vojske Kosova (podignuo ih je Specijalni sud za ratne zločine na Kosovu, osnovan 2015); suočen s optužnicom, predsjednik H. Thaçi dao je ostavku početkom studenoga 2020. Na prijevremenim parlamentarnim izborima u veljači 2021. pobijedilo je Samoodređenje, a Albin Kurti je ponovno postao premijer u ožujku 2021.
Politički sustav
Prema Ustavu od 10. IV. 2008 (stupio na snagu 1. VII. 2008), Kosovo je unitarna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države i čelnik sigurnosnih snaga. Za predsjednika može biti biran svaki državljanin Kosova s navršenih 35 godina života. Predsjednika posredno bira Skupština, a izabran je kandidat koji osvoji najmanje dvije trećine glasova svih zastupnika. Mandat predsjednika traje 5 godina, a može biti biran na najviše dva mandata. Izvršnu vlast ima Vlada, koja se sastoji od premijera, zamjenika premijera i ministara. Premijera Skupštini predlaže predsjednik republike, nakon konzultacija s parlamentarnim strankama. Premijer predlaže, a Skupština imenuje ostale članove vlade. Najmanje dva člana vlade moraju biti predstavnici manjinskih naroda (najmanje 1 mora biti Srbin). Zakonodavnu vlast ima jednodomna Skupština sa 120 zastupnika izabranih za mandat od 4 godine na općim, slobodnim i tajnim izborima. Od toga broja dvadeset je mjesta osigurano za pripadnike manjinskih zajednica (za Srbe najmanje 10). Pravo glasa imaju svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud, čijega predsjednika, za mandat od 7 godina (bez mogućnosti produljenja mandata) predlaže predsjednik republike iz redova sudaca Vrhovnog suda. Ustavni sud čini 9 sudaca, koje na prijedlog Skupštine imenuje predsjednik republike za mandat od 9 godine bez mogućnosti produljenja mandata. Administrativno je Kosovo podijeljeno na 37 općina. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 17. II. (2008).
Političke stranke
Demokratski savez Kosova (Lidhja Demokratike e Kosovës – akronim LDK), osnovan 1989., konzervativna je stranka (desni centar). Nastao je kao reakcija na srbijansko ograničenje autonomije Kosova. Organizirao je pasivan otpor kosovskih Albanaca; zauzimao se za autonomiju, te poslije za samostalnost Kosova. Jedan od osnivača stranke i njezin predsjednik bio je Ibrahim Rugova. Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih LDK je bio vodeća stranka na Kosovu; 1992. organizirao je referendum o samoodređenju Kosova, pobijedio je na izborima 1992., 1998. i 2001. Bio je u koalicijskoj vladi s PDK-om 2007–10. te ponovno nakon izbora 2014. kada premijer postaje Isa Mustafa (do 2017), predsjednik stranke 2010–21. Na izborima 2017. predvodi koaliciju s liberalnim strankama Savezom novo Kosovo (osnovan 2006) i Alternativom (osnovana 2017), osvaja treće mjesto po broju zastupničkih mandata te odlazi u oporbu. Na izborima 2019. osvaja drugo mjesto (iza Samoodređenja), a na prijevremenim izborima 2021. treće mjesto (iza Samoodređenja i PDK-a). Demokratska stranka Kosova (Partia Demokratike e Kosovës – akronim PDK), osnovana 1999., konzervativna je stranka (desni centar). Proizašla je iz političkoga krila Oslobodilačke vojske Kosova; do 2016. predvodi je Hashim Thaçi (premijer 2008–14., predsjednik republike 2016–20). Politički je utjecajna nakon izbora 2001., a vladajuća nakon izbora 2007. i 2010. Predvodeći savez stranaka, osvojila je relativnu većinu na izborima 2014. i s LDK-om osnovala koalicijsku vladu. Na izborima 2017. s AAK-om i Inicijativom za Kosovo sudjeluje u koaliciji koja osvaja relativnu većinu u parlamentu te je potom u koalicijskoj vladi. Na izborima 2019. osvaja treće mjesto po broju zastupnika (iza Samoodređenja i LDK-a), a na izborima 2021. je druga (iza Samoodređenja). Alijansa za budućnost Kosova (Aleanca për Ardhmërinë e Kosovës – akronim AAK), osnovana 2001., konzervativna je stranka (desni centar). Nakon izbora 2014. neuspješno je pokušala okupiti koaliciju protiv PDK-a. Na izborima 2017. u koaliciji je s PDK-om i Inicijativom za Kosovo koja osvaja relativnu većinu te ulazi u koalicijsku vladu kojoj je na čelu predsjednik stranke Ramush Haradinaj (jedan od vojnih zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova, prethodno je bio premijer 2004–05). Na izborima 2019. osvaja četvrto mjesto po broju zastupnika, a na izborima 2021. peto mjesto. Samoodređenje (Vetëvendosje) osnovano je 2004. kao pokret zasnovan na albanskom nacionalizmu i ljevičarskim ideološkim sadržajima. Kao stranka prvi je put sudjelovalo na izborima 2010. te je ostalo u oporbi (i nakon izbora 2014). Nakon izbora 2017. druga je stranka po broju zastupničkih mandata, vodeća u oporbi, a na izborima 2019. osvaja relativnu zastupničku većinu. Kratko je na vlasti nekoliko mjeseci 2020., kada je šef stranke Albin Kurti prvi put premijer, a na prijevremenim izborima 2021. ponovno osvaja većinu glasova i mandata (58 zastupnika od 120) te se vraća na vlast (Kurti je ponovno premijer od 2021). Srpska lista, osnovana 2014., okuplja više stranaka manjinske srpske zajednice na Kosovu. Nakon izbora 2014. sudjeluje u koalicijskoj vladi. Predstavnici srpskoga stanovništva bili su politički organizirani i na izborima 2001 (koalicija Povratak), a srpska Samostalna liberalna stranka (osnovana 2006) bila je u vladi s PDK-om (2010–14). Na izborima 2017. osvaja devet zastupničkih mandata (od deset predviđenih za srpsku zajednicu) i potom sudjeluje u koalicijskoj vladi. Na izborima 2019. i 2021. osvaja deset zastupničkih mjesta; od 2017. stranku predvodi Goran Rakić. Inicijativa za Kosovo (Nisma për Kosovën) konzervativna je stranka (desni centar) osnovana 2014., nakon razlaza u vodstvu PDK-a. Prešla je izborni prag (2014), stekla manji broj zastupnika, te bila u oporbi. Na izborima 2017. sudjeluje u koaliciji s AAK-om i PDK-om, te potom u vladi. Od 2018. naziva se Socijaldemokratska inicijativa (Nisma Social Demokrate), te je na izborima 2019. prešla izborni prag u koaliciji sa Savezom novo Kosovo. Na izborima 2021. nije uspjela ući u parlament. Savez novo Kosovo (Aleanca Kosova e Re), osnovan 2006., liberalna je stranka. Sudjelovao je u koalicijskoj vladi 2010–14; na izborima 2017. bio je u savezu s LDK-om, a potom ga napušta i sudjeluje u stvaranju koalicijske vlade. Osnivač i vođa stranke Behgjet Pacolli bio je prvi zamjenik premijera (2011–14. i 2017–20), te ministar vanjskih poslova (2017–20). Na izborima 2019. stranka je prešla izborni prag (u koaliciji sa Socijaldemokratskom inicijativom), a bez zastupnika ostaje nakon izbora 2021.
Hrvati na Kosovu
Naseljivanje Hrvata na Kosovo veže se uz osnivanje srednjovjekovnih dubrovačkih i kotorskih rudarskih i trgovačkih kolonija. Iz tih su se kolonija razvile dvije veće kompaktne hrvatske zajednice. Jedna od njih nalazi se na području Skopske crne gore na jugoistoku Kosova, a čine ju sela Letnica, Vrnez, Vrnavokolo i Šašare. Drugo hrvatsko središte, ujedno i najveće hrvatsko naselje na Kosovu, gradić je Janjevo. Dok se stanovništvo letničkoga kraja nakon prestanka rudarenja uglavnom bavilo stočarstvom i poljodjelstvom, Hrvati iz Janjeva postali su poznati po svojem trgovačkom i zanatskom umijeću (kujundžijstvo). Janjevski su se Hrvati već od kraja II. svjetskog rata, a intenzivnije od 1980-ih, iseljivali u Hrvatsku, posebice u Zagreb. Na početku 1990-ih, međutim, zbog sve većega pritiska uzrokovanog raspadom Jugoslavije te ratom u Hrvatskoj, iseljivanje Hrvata s Kosova poprimilo je masovne razmjere. Većina od 8161 Hrvata (popis 1991) napustila je Kosovo te se naselila u Hrvatskoj, uglavnom u Dalmaciji (Kistanje) i zapadnoj Slavoniji (Đulovac, Voćin).
